There is no beast without cruelty. (Nietzsche)
Spavaci
Budan ja kradem ono sto oni sanjaju.
Branko Miljkovic
Spavaci
Budan ja kradem ono sto oni sanjaju.
Branko Miljkovic
Nakon TOLIKO vremena :)... nisam imala uopce volje za pisanjem...
Krov
Kako je krasta ružna riječ,
A svi je posjedujemo u sebi,
Zemlju stvrdnutu od kiše.
Zašto pravimo nadstrešnicu
I branimo se od sunca?
Zoster - policija
Policija ove zemlje nikad neće stići na vrijeme
jer niko se ne drži svoje struke
noćas uzimam pravdu u svoje ruke...
uzet ću pravdu u svoje ruke...
Tu nema čestitih građana
Za zaustavljanje zločina
A ima ih i previše
Ja nemam vremena za gubljenje...
Uzet ću pravdu u svoje ruke...
(jedan dio na Jamajka fazonu)
...
Uzet ću pravdu u svoje ruke...
jednoga dana kupit ću pištolj
i roknut ću te a i sebe ću
jednoga dana kupit ću pištolj
i roknut ću te...
jednoga dana....a i sebe ću
rok mi bejbe, rok mi bejbe
ma nije važno što me rokno bejbe
jednoga dana...a i sebe ću
jednoga dana kupit ću pištolj
i roknut ću te a i sebe ću....
ne znam koliko je ko od vas mogao vidjeti i cuti ovu pjesmu, ali i ja sam tek neki dan.....i mogu vam reci furka je :) zanimljivije zvuci neg ovako tek napisano :)....inace je kako sam cula neki bend iz mostara....novitet ocito neki, ali dobar fazon i sa spotom :)
ko bude imao priliku neka ne propusta...
et malo za promjenu, da se ubije stereotip :P
raspored riječi
povjerene boli dostojan stih
marljivim zaboravom izmijenjen lik
veni u gromu kasna za lijek
prognane šume gdje nogom stah...
suncan dan
Cijeloga života riječi su nas krale.
Šta je to što se u dnu pjesme krije?
Tražim početak sjaj i sate stale.
Ponavljam riječi koje su mi dale
Taj cvijet taj kamen pticu što iskrsnu
Iz ničega, sunce koje se rasprsnu
Nad svijetom koji su same odabrale.
početak sna
Oduzimam svijetu ime da ga u predstvarnost
skrijem
Kad ništa ne počinje jer nema mjesta više
Kad noć od uspavanih sila i smrtonosne kiše
Zvijeri šumom uklete i mene snom ubije.
untouchable
U slobodi vjetra i zvijezda
U slobodi nebeskog svoda
Dok šetam kao da sustižem
Zrake mjeseca.
Soba
Česma je loše zavrnuta,
Otužno kaplje voda.
A sat je navijen
I tako ritmički dobro kuca
Uz ravnomjernu kondiciju.
Zidovi oblijepljeni tapetama
Dresirano šute.
Komarci (fuj), nametnuti kućni ljubimci
Zuje oko sijalice što mrsko svjetluca.
Naslovna stranica: našminkani debil
Histerično se smije.
Pa da, on je na naslovnoj,
Na prvoj stranici novina
Starih dvije sedmice
Da li rasprodatih
Da li razdijeljenih po haustorima i nužnicima?
Smrtovnica, poster tužbalični sa drveta,
Možda bi ga bolje uljepšala.
Jeftino se prodah večeras ovoj sobi.
Žena
Čempresi je ukorak pratili.
Prenježna za pute, ostavila brige
I predala se užitku
Ne odbacujući čak ni sve oštrije crte
Koje starost izrađuje po tijelu njenom.
Sve ulice je znaju u našem gradu,
Pa ipak ona njih bolje poznaje.
Često je namirisana vinom
I njene haljine su natopljene
Jesenjom berbom.
Ona preskače lokve na pločniku, kao barijere,
Žali se na umor
I svaki put je ponovo upoznaš:
Žena za blagajnom,
Žena krilatih grudi,
Žena – majka,
Žena – ljubavnica,
Učiteljica.
Žena hemičarka,
Žena četverodimenzionalna zabava,
Žena sa šarom haljine poput plamenog jezika
Koji isušuje miholjsku rosu.
Žena koja u dlanovima nosi morsku vodu
I čeka moćne potope i oluje,
I to je žena.
Žena što prođe kraj nas
Uganute noge.
Ona koja oduvijek hoće da se učovječi
Uvijek ista, uvijek različita,
Žena naših ulica.
